Kada se vratiš u Srbiju očekivanja većine, posebno starije generacije su da kažeš da je teško, nije to-to, da ljudi tamo daleko nemaju srce lavovsko kao naše, da su plitki i jednostavni, ograničeni i priglupi. Možda u nekom delu Amerike o kome ništa ne znam, ali tamo gde sam ja provela šest nedelja situacija nije takva
Stigla je, moja tetka Ljiša iz Češke. Videle smo se već dva puta, ali u društvu kada se pričaju samo vesele priče, po poznatom modelu kada dođe neko iz inostranstva, ali sada smo bile same. Obišle smo dva kruga Novogodišnjeg bazara u Re-kreativnom centru Silosi mestu koje je po meni jedinstveno. Beogradsko, a drugačije. Štrči, kao i svi ljudi koji pripadaju novom Beogradu, onom koji voli, dinamičan je, avangardan i koji se odvažio da se smeje! Dugo smo čekali kafe, a nakon toga pojavilo se slobodno mesto kao poručeno za nas dve.
Krenula sam bez pitanja da pričam o svom putovanju u Ameriku. Iz mene su tekle reči kao reka. Pričala sam fascinirana o nasmejanim ljudima, pozorišnoj sceni, vazduhu koji miriše i vodi koja teče sa česme izvorskog kvaliteta, o lepoti pejzaža nestvarno zelene boje, optimizmu, nepreglednim parkovima u srcu grada, klupama i delovima za rekreaciju u gradu u kom kiša pada 9 meseci godišnje, ali koja ipak ne ometa stranovnike da obavljaju svoje planirane obaveze i javljaju se prolaznicima sa kojima se mimoilaze na ulici. O gradu koji, po meni, ima sve!
Tetka je takođe bila u Sijetlu, ali je svoju sreću pronašla u Pragu čekajući prekookeansku vizu. Znala sam da će razumeti o čemu govorim i nisam osetila da nešto moram da prećutim, jer kada se vratiš u Srbiju očekivanja većine, posebno starije generacije su da ispričaš kako je teško, nije to-to, da ljudi tamo daleko nemaju srce lavovsko kao naše, da su plitki i jednostavni, ograničeni i priglupi. Možda u nekom delu Amerike o kome ništa ne znam, ali tamo gde sam ja provela šest nedelja situacija nije takva. Ljudi u Sijetlu su ležerni, ljubazni, predusretljivi i sa zadovoljstvom ti pružaju pomoć pri svakom koraku čak i pre nego što je zatražiš.
Nastavila sam da izlažem o osećanjima koji sam imala tamo i kako mi je sada ovde. Strpljivo je sačekala da završim, a onda rekla: Znam tačno o čemu pričaš, tako sam se i ja osetila kada sam se vratila iz Vankuvera. Beograd nikada više za mene nije bio isti, dodala je, prema mom iskustvu, treba ti šest meseci da odlučiš, prikupiš papire i odeš! U tom trenutku svakom ćelijom mog bića prostrujao je strah od želje da se otisnem u nepoznato, nađem posao i vratim se u Ameriku.
Kada sam došla kući znala sam šta mi je činiti!
Pisala sam razloge. Razloge ZA i PROTIV ponovnog odlaska, jer u Srbiji su izbori prošli, bukte protesti, a žandarmerija tuče studente na ulici koji su rešeni da se ne slože! Ipak, kao verujem kod većine pre mene koji su imali isti ovakav spisak, razloga PROTIV odlaska ima više, ali u odeljku ZA napisano mojom rukom stoji napisano Normalan život!