Džordž Orvel (Erik Artur Bler, 1903–1950) bio je poznati engleski romanopisac, esejista, novinar i kritiačar najpoznatiji po svojim delima 1984 i Životinjska farma. Jedno vreme živeo je u Parizu i radio u tada modernom hotelu u ulici Rivoli na poziciji perača sudova. Stečeno iskustvo kao i istraživanje o beskućnicima u Londonu pomogli su mu da opiše ljude sa margine, njihove živote i poslove koji su ih držali na korak od gladi. Vreme je provodio družeći se sa konobarima, a u svom delu Niko i ništa u Parizu i Londonu ovako ih je opisao:
…on se na određeni način ponosi svojom veštinom, ali se ona uglavnom sastoji u servilnosti. Posao mu ne daje mentalitet radnika, već snoba. Neprestano živi u blizini bogataša, stoji uz njihove stolove, sluša njihove razgovore, ulizuje im se osmehom i direktnim šalama. Preko njih doživljava zadovoljstvo u trošenju novca. Osim toga, uvek postoji mogućnost da se I sam obogati, jer mada većina konobara umre siromašna, desi se da ih dugo prati sreća. U nekim kafeima na Velikom bulevaru može da zaradi toliko para da konobari plaćaju patronu da ih zaposli. Između stalnog dodira s novcem i nade da će ga dobiti, konobar se do izvesne mere poistovećuje sa svojim poslodavcima. Pomučiće se da što bolje posluži jelo, jer mu se čini da i sam učestvuje u toj gozbi.
Sećam se kako mi je Valenti pričao o nekom banketu u Nici gde je posluživao, i da je banket koštao dvesta hiljada franaka, o čemu se još mesecima pričalo. ,,Bilo je sjajno, mon p’tit, mais magnifiqie! (Mali moj, ali sjajno!) Isuse Hriste! Šampanjac, srebrni escajg, orhideje – nikad nisam video ništa slično, a svega sam se nagledao. Ah, bilo je čudesno!”
,,Ali”, rekao sam, ,,ti si tamo samo služio?”
,,Da, naravno. Pa ipak je bilo sjajno!”
Naravoučenije je da nikada ne želite konobara. Ponekad, dok sedite u restoranu i još jedete, a prošlo je već pola sata od zatvaranja, čini vam se da vas umorni konobar sigurno prezire. Ali ne. Dok vas gleda, on ne misli: ,,Kakva prežderana svinja”, već: ,,Jednog dana, kada dovoljno uštedim, i ja ću ovako.” On poslužuje određenu vrstu zadovoljstva koju potpuno razume i odobrava. I zato su konobari retko socijalisti, nemaju pravi radnički sindikati, i voljni su da rade dvanaest sati dnevno – u mnogim bistroima rade i po petnaest sati, sedam dana nedeljno. Snobovi se, i servilna priroda njihovog posla potpurno im odgovara.
Iskreno, ovako opisan život mene podseća i na život jednog novinara. Čula su mu razvijena tako da primećuje priče koje se dešavaju oko njega i privlače pažnju, on živi za nove događaje, ali ni u jednom od njih on nije glavni lik.
Kako vam se čini, da li u ovim rečima ima istine?